Trofej…

185468_488364994525985_47585329_n

On je gradio svetove a ona ih je stvarala…

Ona je bila nežna poput latice tulipana, a on, on je bio trn.

Trebalo je da plešu… Igra je bila ples. Hladan ples pun vatre. Latica se otkinula i nežno padala ka zemlji. Od sunčeve svetlosti se presijavala i delovalo je kao da je od svile. Vetar je lagano nosio i naboo je natrn. Vetar je bio na latičinioj strani i duvao snažno u trn kako bi ga slomio i oslobodio laticu njegovih oštrica ali nije vredelo, trn je nije je puštao, nije joj dozvolio da vodi svoj slobodni ples i pleše samo za sebe. Morala je da se kreće po njegovim komandama. Latica više nije osećala svoju postojanost. Osećala je vetar koji pokušava da je odvoji od trna i osećala oštricu trna koja joj ne dozvoljava da ode od njega. Sunce je peklo sa jedne strane a sa druge ju je ledila hladnoća trna.

Postao je čovek a ona je bila devojka u belom…

Rukama je bila okačena o njegov vrat a celim telom oslonjena na njega. U tom plesu je bila paralisana on je vodio igru. Klizili su lagano po podijumu za ples i kad god bi bio trenutak prave vatre on bi je puštao iz naručja, ona bi se okretala i udaljavala od njega tako da bi ostali samo dodirnuti vrhovima prstiju i strelama pogleda..

Zatim bi je naglo cimnuo i pribio uz sebe. Dahom bi prešao preko njenog lica a ona bi ukopana stajala tu. Nežnim pokretom ruke bi prelazio preko njenog struka a zatim bi je obgrlio i pribio jače uz sebe pa je nežno klizeći spustio između svojih nogu, ne gubeći kontakt sa njenim grudima… Uhvatio bi je za ruku koja je bila iya njenih ledja i zavrteo bi je u tom položaju… Vetar… je tada odgurnuo od njega…

Osetio bi njenu nemoć i povređenost i uzeo bi je nežno u naručje. Prepleo svoje prste sa njenim i vodio je, vodio je ples, pokazivao joj korake koji trebaju ići suprotno od njegovih…

Njena se snaga vraća, pokreti i koraci su joj brži od njegovih, ne ume više da je isprati. Ona mu lagano beži a on ne ume da je sustigne. Greši, pravi nedozvoljene korake a pogledom seva preko veštih pokreta njenih nogu… Okreće se u krug, više joj nisu potrebne njegove ruke da prate ritam. Dozvoljava mu da je sustigne. Zagrljaj, umirili su se, ni vetra više nema… On je hvata oko stuka i kao trofej diže iznad glave. Ona uvija svoje telo, uvija se i izvija. Ona je trofej… trofej u njegovim rukama…

On je gradio svetove a ona ih je stvarala…

2 Replies to “Trofej…”

  1. Ljubav kao trofej ….Ljubav u svim suprotnostima i kontrastima te strasti ,ali ljubav koja uvijek ostaje spona svega živoga ,svih emocija ,očekivanja ,isčekivanja …prelijepo si ispisala ove note ,taktovima svojeg srca ….Pišeš duhom ,ispunjuješ svaku prazninu …užitak je poznavati te i odmarati duh slovima tvojim pozzz i ugodno veče lombardos 🙂

  2. Samo zato i ostaje, samo to i moze, ako je jaka, ako je prava….ako je Ljubav… 🙂

    Hvala na ovim divnim recima 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*